Izložba skulptura akademskog kipara Mihaela Štebiha „Ljesak na kamenu“ otvorena je u Muzeju Mimara, na Rooseveltovu trgu 5, od 27. siječnja do 15. veljače 2015. Prezentirano je 50 djela – skulptura u kristalnom staklu, a na izložbi dominira impozantan korpus od 37 skulptura nastalih od 1999. do 2014. g. u oblikovanju kojih je umjetnik sjedinio staklo i kamen u jedinstven umjetnički izričaj. Malo je umjetnika koji su svojim stvaralačkim nervom u cijelosti razumjeli, upili, prihvatili i oblikovali svojstva gradbene tvari svoga djela kao što je akademski kipar Mihael Štebih dubinski sljubio svoje vizije i zamisao s tajanstvenim žićem stakla. Predao se dokraja uronu u stalni i polagani tijek prirodnog procesa i stvorio zaista neponovljiv, autorski jasno oblikovan i oplemenjen od staklenih skulptura satkan svijet. Ta predanost od 1982. postaje prevladavajućom u njegovu stvaralaštvu, a skupina skulptura od kristalnog stakla koje su nastale u razdoblju od 1982. do 1986. otvara se pred nama kao uvodni segment ove izložbe. I dok se u jednom obliku val stakla intenzivne boje izlijeva u prostor sljubljujući se s daškom koji ga dodiruje, u drugome, pak, izvijeno oblo tijelo skulpture kao da želi pokazati svu bujnost snažnih kromatskih naglasaka.
Štebih je na svom umjetničkom putu ostvario brojna djela i u drugim materijalima i tehnikama. Upravo je ta prebogata kiparova popudbina, koja ga prati kroz desetljeća ostvarenja otkrivajući nam njegovu igru u kamenu, bronci, vitrajima, mozaicima, šarenim nanosima mandale, logično dovela do želje da svoju viziju u novom ciklusu stopi s jednim od medija – kamenom. U ovim skulpturama kamen postaje ne samo osloncem, podlogom staklenom čudu Štebihove vizije, već ga akcentuira u svoj njegovoj izvanvremenskoj začudnosti. Ponegdje je pravilni, geometrijski oblik kamenog „postamenta“ kontrast kromatskom uskliku stakla, na drugome se staklena suza spušta na glatku površinu kamena uvlačeći ga u mirnoću kompozicije, dok je kamena vertikala na nekima od njih nerazdvojni dio staklenog sna. Bilo da staklo u kamen utiskuje svoj kipući poljubac ili ga ovlaš dodiruje poput drhtaja usana, ono ga poziva da bude dijelom te nepresušne bajke i blagonaklono ga potvrđuje kao skladnog suputnika u svom obličju.
