Izložba Ante Starčević ‘Dlijeto sa izvora, Skulpture u drvu 1952. – 1967.’, otvara se u četvrtak, 6.10. u 19 sati u Studiju Moderne galerije „ Josip Račić“ u Zagrebu, Margaretska 3.
U dječačkoj je dobi Ante Starčević u nekom antikvarijatu pronašao staru monografiu Augustea Rodina koja mu je pobudila interes za skulpturu, usmjerila oko prema gustoj oker glini njegove Peščenice i nagnala ga da 1945. godine njome izmodelira korpus Krista. Kad je 1957. godine diplomirao kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji u klasi Antuna Augustinčića, hrabro i svojeglavo se odvažio biti „slobodni kruhoborac“ te je sljedećih pedesetak godina svojim kiparstvom, medaljarstvom, slikarstvom i grafiom, vitrajima, mozaicima i freskama uzdržavao obitelj. No nije se borio i živio samo o kruhu: Starčeviću je Riječ uvijek bila vodilja na životnim i umjetničkim putevima.
U svojim formativnim godinama bio je učenik i suradnik Frana Kršinića, Vanje Radauša, Grge Antunca, Antuna Augustinčića i Krste Hegedušića, čije je fiurativne postulate usvojio te ih tijekom vlastite umjetničke karijere njegovao i branio u fiuraciji nesklonim vremenima 1960-ih i 1970-ih godina.
Klonio se „likovne buke“, „otrcanih aranžmana likovnih pelivana“ i „artistâ izgubljenog vremena“, 1 a preferirao one skromne koji rade puno, a govore malo. Stvaranje je shvaćao poput molitve − mjestom samoće i sabranosti. Sve to mu je, uz već spomenute kršćanske korijene (i plodove), „osiguralo“ nesporazum sa tada vladajućim likovnim konceptima i medijsku sjenu. Zbog tog su nesporazuma brojni njegovi vrijedni radovi bili nepravedno valorizirani ili ostali nepoznati.
Jedan takav malo poznati segment njegova stvaralaštva je serija skulptura u drvu, nastalih u razdoblju od 1952. do 1967. godine. Odabrani za ovu izložbu iz ostavštine obitelji Starčević, oni svjedoče o kiparskoj svježini i invenciji te se predstavljaju javnosti (neki od njih premijerno) kao zaboravljeni i ponovo otkriveni izvor kasnijeg Starčevićevog sazrijevanja.
Iako je često oblikovao u glini, lijevao u gips i broncu te klesao u kamenu, drvu pripada osobito mjesto u Starčevićevu opusu. Zavolio ga je u samim počecima svog kiparskog djelovanja, jer je s njim ostvarivao dijalog bez posrednika. Smatrajući drvo tkivom skulpture, tražio je formu tešući naj- češće hrast i orah, čija mu je tvrdoća predstavljala dostojnog sugovornika.
Ante Starčević je, nakon stotina djela koje je stvorio i koja obogaćuju privatne zbirke, sakralne i javne prostore Hrvatske i svijeta, u poznim godinama sanjao kako će se opet vratiti drvu. Kako će dohvatiti staro dlijeto te će u intimi ateljea nastaviti dijalog započet pedeset godina ranije. Duh bijaše voljan, ali tijelo je bilo slabo. Umjesto njega, učinila je to njegova obitelj i ovom izložbom začela jedan novi dijalog – starog drva s novim vremenom. Imaju si mnogo toga reći; čini se kako će razgovor potrajati
Tekst | Davorin Vujčić iz Kataloga izložbe
