U Muzeju Mimara 08.11.2016. otvara se izložba Ivice Vlašića.
Izložbu koja obuhvaća šezdesetak Vlašićevih radova koje možete pogledati do 29.11., otvoriti će gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić, ravnateljica Muzeja Mimara, mr.sc. Lada Ratković-Bukovčan te kustos izložbe, Stanko Špoljarić, prof. povijesti umjetnosti.
Ljepota krajolika, bogatstvo doživljaja – Ivica Vlašić
Vodilja slikarskog opusa Ivice Vlašića slikovitost je pejzaža livanjskoga kraja, s ponudom brojnih izgleda zahvalnih za slikarske interpretacije, ambijenta u kojem Vlašić živi i kao slikar diše. Međutim atraktivnost motiva ima i drugo lice, u nametanju ljepote slikaru čime se prividno smanjuje manevarski prostor za umjetničku autentičnost izraza. Vlašić poštuje konkretnu veličajnost prirode i na toj potki marnošću realistične opisnosti osmišljava svoj koncept slike, oblikujući scenu svojom varijantom hiperrealizma. I pomalo paradoksalno, minucioznošću slikarskog čina nadilazi činjenično, približavajući se ugođaju metafizičkog. Ljepota se slikaru čistog pogleda otvara u slojevitosti izgleda, koji Vlašić kroz doživljaj nadilaženja doslovnosti naslućuje u ukupnosti dojma iskrom emotivnog.
Neosporna slikarska vještina, kao sastavnica Vlašićevog pristupa, razložno je ishodište za produbljivanje teme sabrane i razvedene ljepote, vidljive i u suženim kadrovima i prostranstvu livanjskog polja okruženog blagim padinama i udaljenim brdima. Motivski su to rasponi sinteze intimizma i reprezentativne monumentalnosti. U kontrastima širine kompozicija leži i jedinstvo slikarskog događanja, postojano u Vlašićevom posvojenju motiva ostvarenog u čestim dijalozima sa stanjima pitoresknog krajolika. Vlašić je domaćin u susretima s dragim zemljopisnim područjem, promatra i primjećuje detalje i izdanke koji bi mnogima promakli. Spojio je umjetničko i ljudsko, svakodnevicu i svevremenost težeći da i vlati trave prerastu do šumarka, da i kamenje na livadi izrasta do stijene. Dakako da je to simbolično isčitavanje, dimenzija važna Ivici Vlašiću, koji osjetljivošću za ljepotu u realističnoj dorađenosti nalazi novi smisao. I jednostavni scenarij nositelj je bogate priče, kao što je i složen svodiv na mjeru jednostavne likovnosti. Drugim riječima za Vlašića sadržaj slike nije samo uprizorenje neke situacije već opredmećenje pulsiranja krajolika i ispod čitkosti njegovog pokrova. A vitalitet pejzaža se mijenja (neovisno o temi i vremenu upisanom u djelo) pa tako i vitalitet slike. Tim osluškivanjem treptaja u trajanju Vlašić izbjegava ponavljanje sretnih formula te je time svaka slika novo uzbuđenje na putu slikarske uvjerljivosti.
Vlašićeva ostvarenja dojmljive kvalitete izrastaju u okvirima klasične estetike slike, s uvažavanjem umjetničke tradicije. Likovna povijest u prikazima krajolika bilježi i realističnu preciznost, ekspresionističku pokrenutost, impresiju motiva i samu naznakom predmetnog. Svaki od ovih načina ima svoje sljedbenike, manje ili više uspješne, koji stvaralačkom snagom u tematici izvanjski poznatog grade samosvojnu slikarsku stvarnost. Vlašić je talentom, zanosom, upornošću svoj slikarski svijet našao u djelima realistične tvarnosti. Ipak bez isključivosti jer i ne nevažnim nijansama drugačijih predznaka Vlašić obogaćuje djela, konstantno prožeta iskrenošću odnosa. Dominantni likovni koncept relativno lagano se nameće, kao vid realističnosti u koordinatama slike, kompozicijskom redu i praćenju kromatike lokalnog tona. Ali Vlašić izgrađenom rukopisnošću integrira neke opće vrijednosti stila i osobna viđenja.
Stanko Špoljarić, prof.
